LogoBanner

KOLIKO TEŽI GRAĐANIN

PETAK, 13. februar 2015. u 18.00 h

UČITELJ NEZNALICA I NJEGOVI KOMITETI

RESAVSKA 21,stan br. 5, Beograd

 

Učitelj neznalica i njegovi komiteti pozivaju vas na okrugli sto

 

 

 

KOLIKO TEŽI GRAĐANIN?

 

 

 

Participativna demokratija se zalaže za inkluziju civilnog društva, kao pojedinaca i kao organizacija u proces donošenja državnih odluka na svim nivoima. Inkluzija se primenjuje na mnogo načina: pregovaranje sa demonstrantima, socijalni dijalog, učešće NVO u radnim grupama i savetima, učešće u javnim raspravama, istraživanje javnog mnenja, referendumi.

 

Glavni poblem sa ideologijom inkluzije je da ne postoji obaveza vlasti da prihvati sugestije i pritisak civilnog društva. Dve su pretpostavke kojima se pravda izbegavanje da se propiše takva obaveza. Prema prvoj, vlast je motivisana da kroz učešće građana u donošenju odluka pridobija njihovo poverenje, da bi pobedila i na narednim izborima, pa će zbog toga voditi računa kako se odnosi prema predlozima građana. Druga, još suštinskija pretpostavka je da u demokratskom sistemu razlika između političkih stranaka nije samo kadrovska, već je i politička i programska, pa ako trenutna vlada odbaci naš predlog, na narednim izborima možemo glasati za stranku drugačije orjentacije, koja će se sa našim predlogom složiti.

 

U praksi, iz našeg iskustva i iz iskustava drugih grupa sa kojima sarađujemo, inkluzija civilnog društva na bilo koji od navedenih načina dala je premalo pozitivnih rezultata, ograničenog trajanja i dometa, samo onda kada vlast nije uspevala da obezbedi socijalni mir drugim sredstvima. Posledica ovakvog iskustva je duboki rascep između građana i sistema vlasti, potpuno nepoverenje građana u sistem kao takav, bez obzira na to ko je trenutno u vladi.

 

Šta omogućava ovakvu bahatost vlasti prema građanima? Činjenica da vladajuća elita u Srbiji crpi svoju ekonomsku moć i politički legitimitet ne od građana u čije ime govori i odlučuje, već od kredita dobijenih spolja, od stranih investitora i donacija i/ili od međunarodnih institucija (EU, USA, UN itd.) i NVO sektora. Prema tome, kao i svaka kompradorska buržoazija, moraju da sprovode politiku spolja, a na račun svog biračkog tela. Ako je nešto korisno uradila koalicija koja je trenutno na vlasti, i koja je došla na vlast zbog razočarenja građana u kompradorsku politiku demokratskog bloka, naučila nas je da nema razlike između partija u ideološko-programskom smislu, niti u kadrovskom smislu, a najmanje u njihovoj kompradorskoj poziciji.

 

O načinu kako je vlast podelila civilni sektor na međusobno suprodstavljene interesne grupe smo više puta razgovarali. Gledajući politiku „zavadi pa vladaj“ sa ekonomskog aspekta, vidimo kako vlast takođe ulaže velike napore da diskredituje i opstruira inicijative za kolektivno preduzetništvo, kolektivno vlasništvo i demokratsku ekonomiju. Da li bismo kroz istrajavanje u takvim inicijativama mogli da vratimo političku težinu građanina?